Oproštaj

Završih i svoju dosad najdužu pripovetku, i došlo je vreme da se od Vas, dragi moji čitaoci namernici, oprostim. Naime, u predstojeća dva meseca neću objavljivati, i kao što sam već pomenuo u nekoj prethodnoj belešci, posvetiću se izradi svoje prve, samostalne zbirke kratkih priča (aplauz). Planiram da do sredine maja napišem oko 12 full-length story-a, pa lepo pošaljem za Kikindu, i čekam rezultate, pijući pivo u letnjoj žegi. Druga stvar, otvoren je i konkurs "Dereta" za neobjavljeni roman, do 1. jula. Zvuči primamljivo, ali ne znam da li ću stići. Ja sam optimista, možda i preveliki, znate... No, marljivi rad doneće sočan plod.
Dakle - doviđenja, hvala što ste bili tu i ostavljali komentare podrške, mnogo mi je značilo i siguran sam da ćemo se uskoro ponovo sresti. Sledeći put, ja ću vam već pričati sa papira, a ne sa ekrana.

O, da... Inače, ovaj blog ostaje i dalje tu gde je i dosad bio.


Usput, asociram

Čovek dođe do jedne tačke, do jedne lestve na merdevinama naslonjene na cilj, i zapita se - "Dobro, tu sam. Kuda sad?" Kreativno pisanje - nestrukturisanost je problem. Pisac hoće da postane "bolji" pisac, ali se na taj način može usavršavati do besvesti... A i šta zapravo znači "izvrstan pisac"? Ko je on? Objektivno gledano, to bi mogli biti nobelovci iz književnosti ili bi se kvalitet pisca mogao meriti po broju rasprodatih knjiga (sa čime se ja ne slažem). Subjektivno, reč je o ličnom ukusu pojedinca (ili grupe čitalaca) i veoma su važne i teme o kojima piše pisac - što su one bliže čitaocu, to će on osećati prisniju povezanost sa delom. Vama su već sigurno poznate ovakve ideje. Na primer, prošlog leta sam prosto uživao čitajući Bukovskog, pošto se njegovi romani u glavnom bave ženama, provodom i nekim čudnim buntom protiv društva, i uz to su pisani i vrlo prostim jezikom, tako da su mu potpuno legli, kao osvežavajuće hladno pivo... Lako klize.
Dakle, nestrukturisanost - teško je definisati napredak, u smislu pisanja. Šta je to? Možda se nekome svide priče, nekom drugom ne. Objavim ih tu i tamo, pošaljem na koji konkurs, itd.
Mislim da sam se malo izgubio. Osećam da bih trebao da napravim malu kreativnu pauzu - prestanem sa pisanjem priča i malo se više udubim u čitanje i upijanje sokova života (u suštini, ima ih dva, jedan topao i bezukusan (ako imate sreću) i jedan hladan i gorak, pa vi pogađajte). Do kraja februara još objavim nešto na nekom sajtu za književnost. Mislim da ne treba navaljivati. Dospeo sam do jednog nivoa do kojeg sam ovih nepunih dva meseca težio, i sad - ne, neću da se opustim, nego ću malo iz drugog ugla da osmotrim svoj zanat, malo popričam sa ljudima, piscima koji su pisali duže vremena nego li ja, čitam, živim, i znate već... Nije ključ uspeha samo slepo gurati napred, već je to pre istrajnost na duge staze. Da vidimo šta tu ima, sa strane, koje boje je zemlja koju stružem sa zidova tunela kojeg bušim kroz planinu. Figurativni govor bezrazložno korišćen radi "povećanja" vašeg estetskog užitka.
Krajem maja će se zatvarati konkurs "Đura Đukanov", i odlučio sam da dotle sastavim svoju prvu zbirku novih priča i pošaljem im, pa da vidimo kako ću proći... I'll do my best. Te priče tu neću objavljivati, to je uslov konkursa, nažalost... Biću kratak, uživajte u novom izgledu bloga, juče sam se u sred noći cimao sa CSS stilovima, ali nisam mnogo šta promenio.

I naravno, komentari su sad dobrodošli - israzite vaše misli o radu i uspehu, o kvalitetu pisaca i pisalačkim ciljevima.


Kafanska otkrovenja

Ovog vikenda, ne znam da li je to bilo petak ili subota veče, stajao sam na sred kafane i već sam bio popio par piva i zapalio par cigareta (inače ne pušim) kad mi se nešto razbistrilo u glavi. Posmatrajući ljude oko mene i razgovarajući sa njima, postajalo mi je sve jasnije da sam zapravo isti kao i oni, tj. da smo svi mi zapravo veoma, veoma slični. Ta masa u kafani, razni ljudi, ali ipak niko toliko poseban kao što sam često pre toga ja uobražavao za sebe. Čitao sam baš negde kako je solipsističko razmišljanje (tj. da ne postoji svet izvan svesti pojedinca solipsiste) u glavnom svojstvo dece i mladih ljudi koje oni stiču još negde u prvim godinama svog boravka na ovoj planeti. Kasnije to nestaje i čovek shvata da je deo zajednice, da je kao i svi drugi, da je cigla u zidu (progresivni rock je zakon :). Postaje student nihilista i kreće da pije monstruozne količine alkohola i da puši gram za gramom trave... Šalim se.
Hoću da kažem, polako puca moja solipsistička opna, i mislim da polako počinjem da razmišljam zdravije o svom životu i njegovom mestu među ostalim životima. Moglo bi se reći da se kod mene ovaj prelazak dešava prilično kasno i mislim da razlog leži u tome što sam tek kasno počeo preuzimati odgovornost za sopstveni život. Bilo bi protivurečno da sad krenem da krivim okolnosti i da se opravdavam - to bi značilo samo povratak ka prebacivanju novostečene odgovornosti nazad na druge, povratak u okvire prošlosti.

Ujedno sa ovim patuljastim otkrovenjem, pomislio sam i sledeće:
"Jedina stvar koja me izdavaja je moja želja da postanem pisac."
I kroz evo, par dana, nije mi se promenilo mišljenje o istinitosti tog iskaza. Tamo u kafani ima svakakvih ljudi - svet u malom, moglo bi se reći slobodno. I u tom malom svetu, našao sam se zamršen u proseku, u sredini - ni bolji od svih, ni najgori. Imam devojku, studiram, putovao sam malo, pročitao neke knjige, svirao bubnjeve i bavio se programiranjem kao hobijem neko vreme, imam vozačku, itd. Objektivno gledano, ništa posebno. Isti kao i drugi. Zapravo, uvek ću i biti, uvek ćemo biti svi mi. Suđeno nam je da žudimo za pripadanjem. To nam je u prirodi i zato je, po meni, solipsizam bolest.
Ipak, nelagodno je ne izdvajati se. Na žalost, nije dobro biti ni u jednoj krajnost - čovek cupka po oštrici - sa jedne strane dolina masovnih medija, popularne muzike, trendova, a sa druge svet neshvaćenog "genija" i individualna izolacija. Na žalost, zato što čovek čitavog života treba da teži da bude uravnotežen, i stvari nisu jednostavne kao npr. "Radi ono što i ostali" ili "Radi ono što hoćeš". Mada sa ovim prvim bi čovek sigurno lakše opstao.
Dakle, svoju skromnu individualnost negujem svojim neostvarenim željama koje nosim u sebi. Valjda težnjom da postanemo nešto što još nismo, kao da ulivamo sebi nadu i potajno obećajemo sebi da je naša, u nama skrivena želja ipak jedinstvena, niko ne zna za nju, i ona nas izdvaja i daje nam unikatan sjaj.

Inače, čitam "Priče o osobenjacima i malim ljudima" od Andrića, dobio sam je od roditelja za prve položene ispite. Dobro piše naš Ivo! :)


Sitan povratak

Nakon završenog vikenda krunisanog pijanstvom u noći sa subote na nedelju, počinje novi niz radnih dana koji će biti ispunjeni spremanjem za ispite, čitanjem "Puta" ("The Road") od Cormaca McCarthy-a i naravno usavršavanjem veštine pisanja kratkih priča. Takođe, planiram da obnovim i promenim par stvari u stanu - držač za tuš je otpao, vrata kupatila ne mogu da se zatvore, takve stvari... U roditeljskoj kući ne bih primetio ovakve stvari naravno, ne bi mario za njih, ali kada živim sam, jasno mi je kao dan da je red i stanje bilo čega u mom stančiću potpuno moja dužnost. Ostavim li krevet nenamešten, ne može se desiti da ga neko slučajno napravi umesto mene. Ili prljave šolje po pisaćem stolu.
"Put" je složen od kratkih vinjeta, pun je poetskih opisa, zanimljivih detalja... Lako se čita i veoma mi se sviđa. Zahvaljujem Leopardu na preporuci, ali ovu knjigu sam imao još od ranije. Kupio sam je sa 16 godina zato što sam video da je osvojila Pulicerovu nagradu. Znate, hteo sam da čitam nešto, reda radi... I zamrzeo sam je odmah, bila je besmislena. Sad više nije. Još jedna knjiga koju sam zbog sličnog razloga kupio nedavno i smatram da još nisam spreman za nju je "Zen i umetnost održavanja motocikla" od Roberta M. Pirsiga. Možda ste čuli za nju.

Video sam danas nekog čovečuljka na autobuskoj stanici, izgledao je kao Faulkner. Ni njega još nisam čitao, čuo sam da piše o jugu Amerike. Videćemo, polako, naravno.

Lepo je pisati. Pre početka svake priče imam osećaj da se nešto sakuplja unutar mene, crpi se dok pišem i tek kada objavim priču osetim veličinu zalogaja otkinutog od mene. Nije to ništa loše naravno, samo jedan deo sebe izbacujem u formi priče, a na njegovo mesto će polako izrasti nešto novo. Eto toliko od mene, ovog puta ću biti kratak. Misli su mi lake.


Domaća kafa

Razmišljao sam, pošto sam čitao dosta saveta za pisce i slične gluposti po Internetu, da bih pored povremenog pisanja kratkih priča trebao da pišem i jednostavnije stvari, npr. neki dnevnik ili neke svakodnevne beleške, čisto da uvežbavam svoje pisanje i da ne izgubim pisalačku kondiciju. Što više pišem, to lakše ide. I to je živa, nepromenljiva istina.
Uskoro ću završiti zbirku pripovetki "Kiša" W.S. Maughama, koju sam dobio za Božić od bake, i čekaju me Cormac McCarthy i Bukowski. U jednom članku na Filoblogiji sam otkrio i neke druge zbirke priča koje sam sad dodao svojoj listi. Kafka, Marquez. Pisci treba da čitaju mnogo. Sad i imam volje da čitam, posebno kratku prozu, zato što to želim i da pišem. Pa da vidim kako rade ostali, znate?
Počeo sam da ispisujem reči koje znam da mi ne bi pale na pamet dok pišem nešto svoje, a nalazim ih stalno u tekstovima drugih. Čitam te reči iznova i teram sebe da ih koristim: nehajan, besomučan, likovanje, rečna okuka, valjano, plahovit, veranda, tašt, oporo, itd.
Proširujem rečnik.

Prešao sam na tursku kafu - obećao sam sebi da kad mi se potroše zalihe Nes kafe, preći ću na domaću zato što mi se ta zrnca koja se rastvaraju nekako ne sviđaju, nekako mi deluju veštačko i bojim se da mi jutrima kada prazan stomak budim kafom mnogo škode za želudačni zid.
Veštački je nekako, razumete. A turska, tj. domaća - mlevena zrna, prirodno, fin miris po kući kad se skuva. I još je i potentnije, po mom mišljenju. Dakle, turska. Ima neke neobične čari kada je donosim iz Srbije tu u Mađarsku (gde je nisam našao ni u jednoj prodavnici) i pijem je ušuškan u svom stanu dok čitam neku knjigu (takođe na srpskom). Nemojte me shvatiti pogrešno - nemam ništa protiv Mađarske, mađarskog jezika ili mađara. Devojka mi je mađarica i veoma je volim. Ali uvek kada sam u inostranstvu, javlja se ta neka ljubav prema domovini koju ne osetite tako jako sve dok se ne udaljite od svog rodnog kraja. Dobro, nisam ja baš daleko. Ali, ipak - nije li tako sa svakom vrstom ljubavi? Znate kako kažu - čovek ne ceni ono što ima, bla bla bla, ceni ono što imaš, bla bla... Volim da se izdvojim, da budem drugačiji i možda ponekad i preteram. Čudan sam, mnogi kažu. Ali verujte mi, ništa nije lepše kada se šetate kroz Segedin, stomak vam je topao od sveže domaće kafe i obuzeti ste mislima o pisanju i čitanju kratkih priča. Tako sam se šetao centrom danas i imao sam osećaj da sam ja najsrećniji čovek u masi.