Lenj

Živeo je u jednoj duguljastoj sobi koju je imao sam za sebe. Ostali su morali da dele svoje jedni sa drugima. Stan se nalazio na četvrtom spratu jedne svetlo žute zgrade, osrednje visine. Ta zgrada ličila je na sve ostale koje su bile oko nje. Sasvim obične zgrade. Sve su bile svetlo žute i imale su pravougaone prozore koji su noću svetleli u narandžastoj, braon ili žutoj boji. Grupica tih zgrada izdizala se pored nekog groblja čija ograda je lako mogla da se pobrka sa ogradom zabavišta.
Dani su mu u glavnom bili prazni i retko se viđao sa ljudima. Razgovarao je samo sa prodavačicama, profesorima sa fakulteta, ponekad po kojim poznanikom ili studentom, ali svi ti razgovori su bili vrlo površni. Razgovarao je samo zato što je to bilo neophodno.
Susrete sa ljudima smatrao je nepotrebnim ukoliko oni nisu služili nekoj jasno određenoj svrsi – hrana, pare, fakultet i naravno seks.
U svojoj duguljastoj sobi imao je jednu akustičnu gitaru, i ponekad bi od par osnovnih akorada sklapao pesme koje nikome nije dozvoljavao da ih poslušaju. Nije voleo da sluša mišljenja drugih ljudi. Slušao je i svirao neki noviji, alternativni rock. Maštao je da će jednog dana živeti od svojih pesama, ali nikada sebi nije priznavao da zapravo nije imao pojma kako. Nove pesme stvarao je sporo, a osim toga, kada bi počeo sa stvaranjem, ubrzo je odustajao, odložio gitaru na stranu i seo za računar da krstari po pornografiji.
Voleo je pornografiju. Dnevno 2-3 puta. 4. Ali imao je i devojku.
- „Vidimo se večeras ;)“, stajalo je u poruci.
Devojka mu je bila prilično ružna, i to je znao i on. Bila je mala i debela, i često je oblačila neke prugaste majice koje su se pripijale uz njene talase sala. Ali nije se trudio da nađe lepšu. Znao je da će mu ova biti verna. On je bio lep, i njoj je izgleda to bilo dovoljno. Volela je njegovo telo, a on njeno samo koristio.
Što se problema u njegovom životu tiče, nije ih bilo mnogo. Živeo je prilično udobno i roditelji su mu slali pare redovno. Tuširao se toplom vodom do mile volje i kupovao je velike količine raznih egzotičnih semenki koje bi posle halapljivo konzumirao u noćima gledanja filmova skinutih sa Interneta. Egzistencija mu je ličila na valjanje među mekim jastucima. Čak i kada bi naišao na neki problem, on bi ga u glavnom rešio tako što je sebi utuvio u glavu da rešenje zapravo nije potrebno i da taj problem zapravo i ne postoji. Svoje meke jastuke držao je blizu sebe, a ostalo ga nije nimalo zanimalo.

Bilo je veče i čulo se kucanje na vratima.
- „Ja sam!“, izazovno se razvuče ženski glas.
Ustao je od računara, odgegao se u labavoj trenerci do vrata i pustio devojku unutra.
Stajala je pred njim sa ogromnim osmehom oduševljenja i oba njena stopala bila su uperena pravo u njega, a on joj je nežno dotakao kukove, samo na trenutak, i poljubili su se.
- „Uđi u sobu. Doneću ti nešto.“, reče on i ode do kuhinje u kojoj je njegov cimer jeo cornflakes za stolom, zveckajući posudom. Podigao je pogled i progutao zalogaj.
- „Hm?“, blenu cimer glupavo.
- „Ništa, samo ti jedi.“
Prošao je pored njega, iz frižidera je izvadio puding od vanile i krenuo nazad dok se puding na tacni tresao.
- „Šta ti je to?“, upita ga cimer, iskreno začuđen.
Bez reči je nastavio da se kreće prema sobici sa devojkom, dok je iz kuhinje dopiralo:
- „Ej, pazi, napravio je puding za svoju žensku!“

Držeći tacnu u ruci, nogom je gurnuo vrata i ušao u sobu gde ga je na krevetu čekala devojka, sva iznenađena i ushićena kad je ugledala šta je na tacni. Da li je to zato što nije navikla na ovakve male gestove pažnje ili zato što je jednostavno volela da jede, ostaće tajna. Ali bila je vesela, poskočila je i uzela tacnu iz ruku svog momka i šašavo ga cmoknuvši u obraz stavila je poslasticu na sto. Zatim su oboje seli na krevet, jedni pored drugog i njihova lica su poprimila neke vragolaste poluosmehe kad su se pogledali.
- „I šta je sad ovo?“, zadirkivala ga je ona.
On pročisti grlo, nakrivi glavu pa kroz osmeh reče: „Pa vidiš. Za tebe i mene.“
- „Jao, baš lepo! Divan si!“, zastade, pa nestrpljivo prozbori: „Hajde da probamo!“
I uzeše kašike i započeše s unošenjem slatkih pihtijastih zalogaja u usta. Puding je bio fin, nema sumnje. Jeli su i mumlali od zadovoljstva prouzrokovanim prijatnim ukusima.
Konačno da joj pokaže malo ljubavi, mislio je on. Zaslužila je u potpunosti posle toliko mukotrpnog vremena provedenog sa njim, sa momkom koji je osećanja svoje devojke postavljao na dno svojih prioriteta. Sada se popravlja, prosto je prožet ljubavlju.
Jeste mali korak, ali ovo je početak nekog progresa ka usavršavanju njega kao emotivnog bića. Puding. Ljubav. Divno!
- „Šta ti je to po trenerci?“, devojka prestade sa jelom.
Njegove oči pridružiše se njenim u osmatranju trenerke. Bila je poprskana belim, sasušenim flekama u okolini prepona.
Devojka se zgrozi: „Fuj! Šta je ovo?!“
On je ćutao, znao je da oboje znaju šta je. Gledao je u pod.
- „I to pred moj dolazak! Šta?“
- „Ne, to je od...“
- „Hoćeš da kažeš da nisu današnje? Od kad su onda tamo? Još gore!“
- „Ne, pre nego što si došla...“, nespretno je pokušavao da je smiri.
- „Ja sve uradim za tebe, a ovo mi govori da ti ipak nisam dovoljna!“
Kipela je od besa. Bilo je to neobično za nju – nisu navikli ni ona ni on, ali izgleda se kod nje nagomilao gnev kao kod njega griža savesti zbog nedovoljno ukazane ljubavi, i sad je došlo vreme da ga izbaci, da ispusti paru koja je bila pod pritiskom i da malo ispecka svog čoveka. Oči su joj bile besne, a usta i zubi su joj poprimili neki čudovišan izgled.

Ispružio se leđima po krevetu i zagledao se u plafon. Njegov cimer je čučnuo pored njega i blago mu dodirnuo ruku:
- „Otišla, a?“
- „Aha..“, uzdahnuo je i trepnuo.
- „Pa dobro, ništa strašno. Ne osećaš se loše, jel’ tako?“
- „Ne, ne.. u redu sam sasvim.“
- „Dobro, ja sam u kuhinji.“
I cimer ga ostavi samog u sobi da razmišlja o događajima koji su se nedavno zbili. Kakve su ga misli obuzele? Čitalac može da pretpostavi.
„Ne znam da li će se vratiti, ali iako se ne bude vratila – baš me briga. Ionako je bila ružna. Ako dođe do raskida, barem me je poštedela muke i nevolje da ja raskidam sa njom i gledam je kako plače. Tako da, sve je u redu. Napisaću pesmu o ovome.“
Zamislio je sebe kako na bini ispred hiljada ljudi izvodi pesmu o svojoj ružnoj devojci i kako je i ona u masi gledalaca i silno želi da mu se vrati. To je bilo to.
Uzeo je gitaru u ruke i počeo.


Dijalog

Dve priče, dva lista papira izbrazdana crnim redovima slova, razgovarale su:
- „Hej, o čemu si ti?“, upita prva.
Druga se trže iz odsutnog sanjarenja i nespretno odvrati:
- „Ja sam o nekoj ženi koja je živela u podrumu i ni sa kim nije pričala. A ti?“
- „To je tajna. Ali svakako ću biti poznatija od tebe.“, rugala se.
- „Ostavi me na miru.“
Priča sa nepoznatom temom pakosno se nasmeši. U glasu ove druge osetila je podrhtavanje koje je odavalo nesigurnost.
- „I šta se dešava sa tom ženom?“
- „Ništa. Ona živi tamo i razmišlja o svom životu.“
- „Ne zvuči mi baš preterano zanimljivo. Sumnjam da će te iko čitati.“
- „A zašto su tvoje šanse veće? Nećeš ni da mi kažeš o čemu si. Sigurno nešto veoma glupo.“, priča o ženi skupi hrabrost.
- „E, pa videćemo.“, odgovori ova samouvereno.
U tom trenutku, u kantu za smeće zavuče se nečija ruka i zgrabi drsku priču. Dok ju je izvlačila iz hrpe izgužvanih papira, ova dobaci:
- „Inače, ja sam priča o našem dijalogu.“
Čuli su se zvuci tabanja po stolu i glađenja papira.


Pseća posla

Po hrskavom snegu šećkao se čupavi pas mešanac, slepljene dlake i vlažne njuške iz koje je izlazila para i raspršavala se po utrnjujuće hladnom zimskom vazduhu. Lutao je između stabala golih krošnji i zastao bi da onjuši po neku travku, grančicu ili sitno đubre koje je virelo kroz tanak sneg. Radoznalo je proučavao svet oko sebe dok mu je gazda stajao na stazici koja je vodila kroz park i razgovarao sa devojkom uz čije čizmice je bio prislonjen jazavičar, sitan i žućkast, sav upakovan u crveno-crni pseći prsluk.
- „Jesi ga naučio nekim trikovima?“, upitala je devojka.
- „Pokušavao sam, ali ne ide. Izgleda mu je zanimljivije da juri mačke naokolo, miriše travu po parkovima i da po ceo dan leškari.“
- „Podseća na svog vlasnika, a?“
Čovek se nasmeja. Pogledao je svog psa – pas je upravo pronašao parče smrznutog izmeta i jeo ga. Čovek se namršti i vrati pogled na devojku.
- „Čuj, a šta tvoj zna?“
- „Pa mnogo toga... Evo, gledaj ovo.“
- „BERNARDE! SKOČI!“, dreknu ona i mali jazavičar zagreba asfalt, zalete se i poskoči, zatim se elegantno okrete i vrati se kod svog gazde.
- „BERNARDE, OKRET!“ i pas leže na svoj bok i zabacivanjem skupljenih šapa krene da se valja po snegu i napravi puna dva koluta u stranu.
- „Hmm.. to je već nešto.“, zaključi gazda mešanca.
- „Čekaj, ima još! BERNARDE, USTANI!“
Bernard se, posle par pokušaja, prope na svoje zadnje noge. Mahao je repom i isplazio je jezik kao da očekuje neku hranu koja će pasti odozgo. U tom položaju zadržao se neko vreme, zatim se spusti na sve četiri i samo dahće, njegovo malecko telo izmoreno od akrobacija.
- „Lepo si ga naučila. Mora da imaš puno slobodnog vremena.“
- „Pa i nije baš. Zapravo, prilično sam zauzeta.“
Zaćutaše i pogledaše svako na svoju stranu, grabeći neke bezvezne misli.
- „Ti imaš vremena na pretek, čudi me da se ne baviš malo više sa Mopasanom.“
- „Mogla bi ti da ga malo vaspitaš, ha?“
- „Ma nemoj! Tvog psa! Prvo bi tebe trebalo. Pogledaj se kako izgledaš!“
Znao je da je imao običaj da bude neuredan. Ni jutros se nije sredio pre nego što je izašao iz kuće – pod malim, mutnim očima su mu visile tamne kese, nije oprao zube pa je, u želji da poštedi sagovornika, glavu okretao u stranu kada bi govorio. Lice mu je bilo bledo i kosa pod kapom masna. U suštini, da se nije osmehivao i šalio, većina ljudi bi ga svrstala u kategoriju bolesnika ili propalog narkomana – društveni talog. Čak i pored njegovog vedrog ponašanja, ljudi bi osećali da nešto nije u redu s njim, da je bolešljiv, ili da je čudak, ili da je lud. Sva tri. On je to mogao da vidi na izrazu njihovih lica kada bi razgovarao sa njima. Osmehnuli bi se na tren, zatim bi se uozbiljili i razgledali mu lice, krstareći pogledom i usta bi im bila malo odškrinuta kao da su zaprepašćeni onim što vide.
Međutim, reakcije ljudi ga nisu naročito zabrinjavale. Imao je Mopasana koji nije znao nikakve trikove niti je bio lep, ali svako jutro njih dvoje bi se šetali zajedno i razgledali bi prirodu i grad. Pas je mirisao bandere, grickao stvari koje je našao na zemlji, naćuljio uši kada bi ugledao neko sitno biće u nekom žbunu kako šuška i ponekad bi čak i pojurio u tom pravcu, ali nikada nije uhvatio ono što je hteo.
Gazda je voleo da posmatra ljude oko sebe: parovi koji su šetali držeći se ruku za ruku a međusobno ni reči nisu izustili i kao da su hodali samo da bi se izložili okolini. Ofucani, zgureni, stari ljudi koji su prosili šćućureni od hladnoće i irisi su im plivali u mrežicama krvi. Mladi poslovni ljudi od glave do pete u crnom, sa savršenim frizuricama i negovanim licima kojima je ipak nešto nedostajalo ali nije znao šta... Cigani koji su sedeli po klupama na trgu i smejali se i svađali dok su potezali najjeftinije belo vino iz velikih plastičnih flaša. Bezlični policajci koji su regulisali saobraćaj i raznoliki automobili i ljudi koji su prolazili pored njih. Studenti koji su se kretali u grupicama i ismevali svet oko sebe. Ljudi u prljavim kaputima, sa cigarama u ruci koji su bili postavljeni tu i tamo po gradu i nisu se pomerali, stajali su sami i ništa nisu radili. Mopasanovom gazdi činilo se da njih najviše razume, te stepske vukove. Njihova pojava odudarala je od okoline i u njemu je budila poštovanje. Poštovanje samoće, orden za hrabrost koji su dobili zato što nisu pripadali ni jednoj grupi. Bili su vukovi, ali svako vuk na svoj način. Ujedinjavale su ih jedino dve stvari – jedinstvenost i samoća.
Pogledao je devojku u čizmicama. Stajala je tamo i gledala je dva psa u igri. On je opet odlutao u svoj svet i zaboravio se. Voleo je da mašta.
Mali jazavičar je skakao na velikog mešanca i grizao mu uvo. Navaljivao je, a ovog većeg kao da nije zanimalo, izbegavao ga je. Jazavičar je divljao, mahao repom, lajao, tresao se od želje za igrom.
- „Kažeš, neuredan sam?“
- „Prilično. Mogao bi nešto da uradiš sa sobom.“
- „Misliš li da je čovekov pas odraz svog gazde?“
- „Šta?“
- „Te tvoje čizme i taj prsluk na tvom ljubimcu“, zastao je, „vidi se da je tvoj pas.“
- „O čemu pričaš?“, uznemirila se.
- „Mogla bi i ti da navališ na mene kao tvoj pas na mog.“
- „Jao kakav si... ništa se nisi promenio.“
Čovek se iskezi.
- „Isti onakav izgubljen i smotan.“, nastavila je strogo.
Čovek obori pogled i iskrivi usta. Pomislio je na vukove i na ljude koje je viđao u svojim šetnjama. Da li ih je i ona videla kao što ih on vidi? Da li i ona primećuje? Ili je ona isuviše normalna da bi zastala i osmotrila svet oko sebe. Čizmice su nestrpljivo tapkale.
- „Zima mi je. Idemo polako mi.“
- „Dobro.“, on sleže ramenima.
I ona pozove Bernarda koji se još igrao. Trčkarao je sa Mopasanom oko drveća i izgleda mu se još nije odlazilo. Gazde se osmehnuše.
- „Ajmo Bernarde!“

Gledao ih je kako se udaljuju. Ostao je sam sa svojim psom u parku. Izvukao je cigaru iz kutijice i pripalio. Vukao je dim, duvan i papir su pucketali dok su goreli. Leden vetar je pirkao i štipao mu obraze. Mopasan mu je prišao i njuškao mu je kolena.


«Prethodni   1 2